Muzej Hercegovine, 1. novembar 2008.
IZLOŽBA
SKULPTURA MILIVOJA BOKIĆA
|
|
| Milivoje Bokić, Buket |
U Muzeju Hercegovine Trebinje, u sklopu Dučićevih
večeri poezije, u subotu uveče otvorena je izložba skulptura Milivoja Bokića, u
kojoj se umjetnik predstavio sa 14 skulptura i 3 crteža. Ovo je druga samostalna
izložba ovoga istaknutog skulptora koja se održava u organizaciji Muzeja.
Izložbu je otvorio Prof. dr Ljubomir Zuković, koji je istakao: "Bokićeve
skulpture deluju snažno, neke gotovo neodoljivo. Deluju ubedljivo i
neprikosnoveno, možda i zato što je teško dovesti u sumnju ono u čijem se biću
opaža prisustvo ruke vrhunskog tvorca same prirode. Oseća se njena snaga i
promisao. Te rečite oblike najčešće je iznedrila s jedne strane teskoba, a s
druge strane snaga kojom se toj teskobi odolevalo. Uostalom, gotovo iste one
sile koje su u hercegovačkom čoveku razvile, do najvećeg stepena, sve njegove
prirodne sposobnosti i sklonosti."
Milivoje Bokić rođen 1934. godine u Domaševu kod Trebinja. Svoju vajarsku
karijeru započeo je 1959. godine. Od 1962. do 1991. g. živio je u Mostaru. Radio
je u pozorištu lutaka gdje je pravio lutke, scenografiju i kostimografiju.
Takođe radi i kao samostalni umjetnik sa ateljeom u Starom gradu kod Starog
mosta. Postaje član ULUBiH-a i izlaže na preko 120 samostalnih i grupnih izložbi
u Jugoslaviji i inostranstvu. Od 1991. g., u vihoru rata, bio je zatvaran i
mučen u šest logora hrvatsko-muslimanske koalicije od mostarskog Dretelja do
splitske Lore. Od 1993. godine umjetnik živi i radi u Trebinju.
Izlaže širom Evrope, gdje je imao 15 samostalnih izložba i 2 kolektivne:
Danska: Kopenhagen – dvije samostalne izložbe i jedna kolektivna izložba; Grena
- jedna samostalna izložba; Arhus – dvije samostalne izložbe.
Njemačka: Berlin – četiri samostalne izložbe; Lovenštajn – dvije samostalne
izložbe;
Bad Mergentajm – jedna samostalna izložba;Nojenštat – dvije samostalne
izložbe;Bad Vimpfen – jedna kolektivna izložba.
Austrija:Grac – jedna samostalna izložba.
Njegove skulpture nalaze se na stalnoj postavci Gradskog muzeja u Noenštatu, kao
i u mnogim galerijama i privatnim zbirkama po evropskim centrima.
 |
| Ljubomir Zuković, Veseljka Salatić i Milivoje Bokić |
Rade Prelević: "u svom ljubomirskom kraju,
visoravni između Bileće i Trebinja, sam, u dugim lutanjima po tim hercegovačkim
vrletima pronalazi materijal za svoja dela. Svojim veštim okom otkriva pa onda
otkopava koren graba ili hrast koji je obgrlio kamen, donoseći tu sirovu prirodu
u Mostar, gde u ateljeu ravnodušna materija dobija preko potrebnu duhovnost, a
prirodna grubost "finoću" ljudskog dela. Otuda normalan zaključak da Bokić
poznaje dušu materijala u kome radi, a da je baveći se oblikovanjem drveta još
od detinjstva izveštio svoju ruku do stepena koji izaziva divljenje. Skoro da
i nema ideje koju ta vešta ruka, u kojoj je veliko iskustvo i znanje, nije u
stanju da realizira"... „Iako Bokićeve skulpture pokazuju zavidnu raznolikost,
kako po vrsti materijala (orah, hrast-kamen, grab-kamen) tako i po spoljašnjem
figuralno-oblikovanom karakteru, koje se tako i mogu grupisati po srodnosti same
materije kojoj se umetnik prilagođava, one su sve prožete istim duhom koji čini
svet njegove umetnosti jedinstvenim"... „"On je sačuvao duh i dah neposrednog
doživljaja sveta dokučujući svojom umetnošću osnovni zakon po kome priroda sama
živi. Dovodeći suprotnosti do one razine kada se između njih uspostavlja
ravnoteža, koja je zapravo bitno obeležje njegovog dela, Bokić stvara jedan
neobičan svet koji i pored svoje rustičnosti ima karakter idealnog. "
Dr. Petra Evers: Milivoje Bokić je umetnik koji se upušta u tihi dijalog sa
drugim, sa životom punim dubokih osjećaja između ljubavi, patnje, rađanja i
smrti.
Milivoje Bokić nas odvodi sa svojim snovima iz drveta i kamena u čaroliju
bezkrajne poezije koja dolazi iz dubine svoga ja.
A iz te tišine osećamo njegovu snagu rođenu iz njegove duboke ljubavi prema
ljudima.
Miloš Radić:„" ... Iz široke nozdre
Para mu bije . . .
Takav kakav je, "Bik" je i sušta realnost (živa umjetnost) i više od realnosti
(nadrealnost) pa čak i fantastika! Poklonik hiperrealizma bi tu našao ponešto i
za sebe, kao što je ono čudesno nabiranje kože i kovrdžanje dlake na vratu.
Poučen tom prirodnom sponom kamena i korijenja ovih drevnih dubova iz zavičaja u
još nekim djelima ("Rađanje", "Glava slona", "Lav") i sam ih je spajao,
razvijajući, zatim, na novoj cjelini čarobnu fantaziju reljefne dekoracije, kao
na "Pužu" iz 1975. godine.
Prema tome, Bokić je i klasičan i moderan u isti mah i, najmanje, dvostruko
aktuelan. Okrenut prirodi (u vrijeme kada je mnogo "civilizovanog" svijeta
bezumno okrenuto od nje) on u njoj nalazi i aktuelnost trenutka u umjetnosti, i
modu u svijetu. "
Sabine Kirfel: "Centralna mu jeste tema neraskidiva povezanost, simbioza drveta
i kamena kako ih Bokić nalazi u kršnim vrletima svoje domovine. Drvo, izgleda,
nikad ne obrađuje grubim zamahom. Biće da vodi svoj alat poput češala. Tako se
pred očima zadivljenog posmatrača drvo pretvara u kožu, krzno životinja. Oprezno
umetnik obnažuje tu strukturu: Čvorovi u drvetu počinju da bivaju čuperci dlaka,
predeli sa vijugama se pretvaraju u talasasto ili čupavo krzno, ravni predeli u
oštre dlake, čak i u perje. Za to treba imati sposobnost viđenja. Bokić poseduje
taj dar. I bujnu maštu. I neverovatnu stvaralačku snagu. Pod njegovim prstima se
rađaju nadnaravna bića koja kao da traže od posmatrača da ih dira, miluje, lupka
rukama, da svojim prstima precrtava njihovu strukturu. Onda kamen: u drvetu kao
u gnezdu, neraskidivo srastao. Sanjarski razmišljen pogled žene, beskrajni mir
kojim diše umorni drug, rogovi - samo delimično obnaženi - a ostatak, čini se,
počiva još pod drvetom. A odjednom: Neko dahta širokim nozdrvama i neobuzdanom
snagom... Bik, sav zbijen, kao da hoće udariti na posmatrača!
A sam posmatrač? Teško će onaj koji ulazi u gravitaciono polje ove umetnosti
ostati ravnodušan. Ona ima takvu iskonsku snagu da svog posmatrača u trenutku
raspoloži."
Veseljka Salatić: „Milivoje Bokić je umjetnik sa potpuno izgrađenom umjetničkom
fizionomijom, čija je izložba skulptura izuzetan doživljaj. Iz njegovih
skulptura snažno i opsesivno struji život, oplemenjen prirodnošću; misaonošću i
liričnošću; postojanošću i tvrdokornošću, vjerom i optimizmom.
On sa fascinantnom lakoćom koristi poruke same prirode u simbiotičnom zagrljaju
korjena i kamena, i sav taj nadrealistički oblik pojmova i sadržaja
nevjerovatnih prirodnih oblika, i s lakoćom i znalački ih prevodi u blistavi
svijet svojih skulptura. Bokić pomaže prirodi da dosegne umjetnički oblik
prateći suštinu starog korijenja, to čudo prirode, koja se nigdje tako raskošno
ne ispoljava kao u oblicima starog stoljetnog hrasta, jasena, graba ..., koje u
potrazi za oskudnom hercegovačkom zemljom obgrljava i zarobljava kamen. Iz tih
čudnih oblika on izvlači čudesne forme iz svijeta snoviđenja, koje ponekad
dovodi do perfekcije moderne skulpture.
Tako, vizionarskom posebnošću gradi složene, monumentalne i asocijativno
višeznačne i tajnovite kompozicije od kojih je svaka jedan univerzum i ostvarena
slutnja nečeg drugog ("Buket", "Muzika", "Postanje" ...).
Jasnoćom izraza i bogatstvom mašte Bokić je kao pjesnički modelator ljepote
prirodne postojanosti, svojom virtuoznošću pokazao kako izvanredno razvijen
osjećaj oblikovnog zapažanja i stvaranja može da pokloni bogat raspon čiste
ljepote u varijacijama.
Iz njegovih ("Buket", "Cvijet 1", "Cvijet 2") izbija snažan osjećaj za
plastične vrijednosti naglašene ritmizacije i mnogostruke asocijativnosti, dok
je u skulpturi "Misli" usmjerenje na psihološkoj produhovljenosti lika.
U Bokićevom stvaralaštvu cilj djela je životnost, tj. život, koji prikazuje kako
ljepotu prirode, snagu, oporost, toplinu i ljubav, tako i tegobu i grozu
kataklizma i smrti, što je ostavilo u njemu traga pa su nastale skulpture
("Prepoznanje" i "Kompozicija") koje imaju duhovnu vitalnost i prodiru dublje u
dušu.
Kako u skulpturama, tako i u crtežima, Bokić stvara neobične aglomeracije, gdje
kroz mrežoliku strukturu provejavaju zoomorfni i ljudski oblici u masi tkiva
stamenih stijena kamenog pejsaža (hercegovačkih brda). Tu su fino zalančeni
vijugavi potezi olovkom, nalik na arabeske, crtani znalačkom rukom a vođeni
srcem i dušom.
U tim asocijativno-višemislenim strukturama preovladava razuđeni kompozicioni
poredak gdje se ističe unutrašnja struktura, nastala u spoju automatizma i
opčinjenosti ljepotom prirode i života u njoj.
Umjetnik traga za unutrašnjom pokretačkom snagom, koju posjeduje
sama priroda, a koju on rastvara i pretvara u prirodne forme ljepote; tako je
volumen rastvoren i slobodan i u njega zalazi, zavlači se prostor, čineći
zajedno jedinstvo skulptorskog djela koje se nameće gledaocu svojom cjelovitošću
kao trodimenzionalna masa.
Specifična Bokićeva forma nosi elemente apstrakcije i nadrealnog,
romantičnog i klasičnog, intelektualnog i imaginarnog, nalazeći u svemu tome
ravnotežu i dajući joj puni misaoni i emotivni sadržaj.“